Od pojave globalne finansijske krize, pa sve do trenutnih nestabilnosti uzrokovanih pandemijom COVID-19, kao i ruskom invazijom na Ukrajinu, finansijska pismenost je dobila na značaju kao ključna komponenta usmjerena na jačanje stabilnosti finansijskog sektora (Brown & Graf, 2013). U kulturi koja stavlja poseban fokus na individualnu odgovornost, nezavisnost i samodostatnost, posjedovanje snažne osnove u finansijskoj pismenosti je od suštinskog značaja za navigaciju kroz složeno finansijsko okruženje i postizanje dugoročne finansijske stabilnosti i uspjeha (Shim et al., 2010).

Rezultati brojnih istraživanja ukazuju na pozitivan uticaj finansijske pismenosti na finansijsko ponašanje pojedinaca (Chaulagain, 2017; Lusardi et al., 2010; Scheresberg, 2013), gdje će pojedinci sa većim znanjem i razumijevanjem finansijskih koncepata vrlo vjerovatno pokazati finansijski odgovorno ponašanje u svakodnevnom životu (Andarsari & Ningtyas, 2019). Prema Remundu (2010), finansijsku pismenost možemo posmatrati kroz dvije dimenzije, konceptualnu i operativnu. Konceptualna dimenzija se odnosi na razumijevanje osnovnih aspekata finansija, uključujući finansijsko planiranje, štednju, budžetiranje, zaduživanje i potrošnju, ali i ulaganje. S druge strane, operativna dimenzija se odnosi na ponašanje pojedinaca sa novcem i ličnim finansijskim resursima u svakodnevnom životu. Buckland (2010) definiše finansijsku pismenost u užem i širem smislu. Kada se govori o užem smislu, on objašnjava da pojedinci imaju tendenciju da se ponašaju konvencionalno, normativno i linearno u skladu sa njihovim finansijskim znanjem. S druge strane, kada uzmemo u obzir širi koncept posmatranja, pojedinci idu izvan normi i postaju kritični prema finansijskom sistemu, asertivni u pogledu svojih prava, a sve u nastojanju da optimiziraju svoje ekonomsko blagostanje.

Chaulagain (2015) naglašava da postoje četiri komponente finansijske pismenosti (finansijsko znanje, stavovi, vještine i ponašanje), dok se finansijsko blagostanje posmatra kao krajnji cilj finansijskog ponašanja pojedinaca. Finansijsko znanje se odnosi na sticanje i razumijevanje finansijskih informacija i koncepata. Obuhvata individualno razumijevanje finansijskih pojmova kao što su budžetiranje, štednja, ulaganje, upravljanje dugom i druge povezane finansijske odluke. Finansijske vještine, kako on dalje naglašava, odnose se na sposobnost pojedinca da donosi informisane finansijske odluke i poduzima odgovarajuće aktivnosti na osnovu svog finansijskog znanja. U suštini, finansijske vještine podrazumijevaju praktičnu primjenu finansijskog znanja u stvarnim životnim situacijama. Nadalje, finansijski stav reflektuje cjelokupno raspoloženje i osjećaje pojedinca prema finansijskim proizvodima i uslugama. Obuhvata percepciju, vjerovanja i emocionalne reakcije pojedinca na finansijska pitanja, kao što su nivo povjerenja u finansijske institucije, spremnost da preuzmu rizik i stav prema dugovima i štednji. Na kraju, finansijsko ponašanje odražava finansijske navike i prakse pojedinca u njihovom svakodnevnom životu. Ono obuhvata potrošačke navike pojedinca, njihove odluke i prakse o ulaganjima i štednji, penziono planiranje, upravljanje dugom, te cjelokupan proces finansijskog odlučivanja.

Nadalje, Asaad (2015) ističe kako je finansijsko povjerenje vitalan element finansijske pismenosti i od suštinskog je značaja bez obzira na nivo finansijskog znanja pojedinaca. Visok nivo finansijskog povjerenja može osnažiti pojedince da donose informisane finansijske odluke i preduzmu proaktivne korake ka postizanju svojih finansijskih ciljeva. Asaad (2015) dalje ističe kako je veća vjerovatnoća da će pojedinci sa visokim nivoom samoprocijenjenog znanja u odnosu na njihov stvarni nivo finansijskog znanja pokazati rizično ponašanje koje potencijalno može dovesti do velikih gubitaka. Ovi pojedinci mogu biti skloniji donošenju impulsivnih finansijskih odluka, zanemarivanju važnih informacija ili potcjenjivanju potencijalnih rizika povezanih sa njihovim postupcima, dovodeći se u konačnici u finansijski nesigurnu situaciju. Na osnovu prethodno istaknutog možemo zaključiti da programi finansijskog opismenjavanja također trebaju pomoći pojedincima u ostvarivanju zdravog nivoa finansijskog povjerenja. Rezultati istraživanja su pokazali da postoje brojni faktori koji utiču na nivo finansijske pismenosti pojedinaca, te posljedično određuju i njihovo finansijsko ponašanje. Kako navode Shim et al. (2010), roditeljski uticaj, formalno finansijsko obrazovanje tokom perioda adolescencije, te radno okruženje značajno određuju trenutni nivo finansijskog obrazovanja, stavove i ponašanje odraslih. Oni dalje navode kako se roditeljski uticaj ipak pokazao kao najsnažnija odrednica, čiji doprinos je značajno veći nego kombinovani uticaj radnog iskustva i srednjoškolskog finansijskog obrazovanja.

Kako ističe West (2012), programi koji su usmjereni na podizanje svijesti o važnosti finansijske pismenosti imaju za cilj unaprijediti finansijsko ponašanje pojedinaca. Uprkos značajnim prednostima finansijskog menadžmenta u životu svakog pojedinca, mnogi ljudi još uvijek ne prepoznaju njegovu važnost. To je dijelom uzrokovano i pogrešnom percepcijom da je finansijski menadžment rezerviran isključivo za pojedince sa visokim prihodima (Pritazahara & Sriwidodo, 2015). Veći intenzitet finansijskog obrazovanja i njegovo pružanje tokom obrazovnog perioda imaju snažniji uticaj na finansijsko ponašanje, ali su efekti manje izraženi kada su usmjereni ka marginaliziranim skupinama, kao što su klijenti sa niskim primanjima (Kaiser & Menkhoff, 2017). Finansijsko blagostanje, kako navode Chaulagain (2015) i Younas et al. (2019), zavisi od finansijskog ponašanja, ali i samokontrole, što je u konačnici uslovljeno nivoom finansijske pismenosti pojedinaca. Stoga je podizanje svijesti o važnosti finansijske pismenosti od vitalnog značaja za poboljšanje finansijskog ponašanja i konačno, finansijskog blagostanja.